Iz Djela apostolskih
(Dj 2, 1-11)

Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.
A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: »Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.«

O DOĐI, STVORČE DUŠE SVET

O dođi, Stvorče, Duše Svet, pohodi duše vjernika,
poteci višnjom milosti u grudi štono stvori ih.

Ti nazivaš se Tješitelj, blagodat Boga svevišnjeg,
studenac živi, ljubav, plam i pomazanje duhovno.

Darova sedam razdaješ, ti, prste desne Očeve,
od vječnog Oca obećan, ti puniš usta besjedom.

Zapali svjetlo u srcu, zadahni dušu ljubavlju,
u nemoćima tjelesnim potkrepljuj nas bez prestanka.

Dušmana od nas otjeraj i postojani mir nam daj,
ispred nas idi vodi nas, da svakog zla se klonimo.

Daj Oca da upoznamo i Krista sina njegova,
i u te Duha njihova da vjerujemo sveudilj.

Sva slava Ocu vječnomu i uskrslomu Sinu mu,
sa tješiteljem Presvetim nek bude sad i uvijeke. Amen.