Molitva krunice stoljećima je ukorijenjena i omiljena u katoličkom puku. Po nekim legendama njezini korijeni sežu do 1208. i Marijinog ukazanja svetom Dominiku. Ona je oblik pobožnosti i molitvenog razmišljanja, usmjerenog na Isusa i Blaženu Djevicu Mariju. Teme razmišljanja zovu se „otajstva“, jer se odnose na pojedine istine vjere i važne događaje iz Isusova života, koje poznajemo iz Svetog pisma.
—————————————————————————————————————————————————————————————-
Blagdan Blažene Djevice Marije od Krunice ima svoju daleku prošlost, a vezuje se uz osmanlijska osvajanja u 16. st. Kako je, naime, prodor Turaka u Europu u to vrijeme bio vrlo snažan, papa Pio V. 1569. god. pozvao je sav kršćanski svijet na molitvu krunice, kako bi se po utjecanju Majci Božjoj i njezinu zagovoru obranilo kršćanstvo od islamskog utjecaja.
Osim poticaja na molitvu, papa je poduzeo i konkretne korake, odnosno ujedinio je neke sredozemne zemlje (Papinska država, Španjolska, Mletačka Republika, Sicilija, Genova, Napulj, neka vojvodstva, te malteški vitezovi) i osnovao tzv. Svetu ligu, a kojoj je bio cilj suprotstaviti se osmanlijskim osvajanjima.
Sveta liga se zajedničkom pomorskom flotom (preko 200 galija i 100 drugih brodova), suprotstavila Turcima kod mjesta Lepanta, na sjevernoj obali ulaza u Korintski zaljev. Odlučujuća bitka se zbila 7. listopada 1571. god., a tada je kršćanska vojska pod vodstvom Don Juana Austrijskog, polubrata španjolskog kralja Filipa II., nadmoćno pobijedila tursko brodovlje.
Iako je turska flota bila brojem snažnija, kod Lepanta je doživjela katastrofalan poraz, odnosno tada je poginulo 25.000 njihovih vojnika, zaplijenjeno, nasukano ili izgorjelo 175 galija i 20 drugih brodova i zarobljeno 15.000 vojnika i mornara. Tada je poginulo 8.000 kršćana, a uništeno je 15 brodova Svete lige. Ta je pobjeda označavala kraj turske pomorske prevlasti na Sredozemlju.
U zahvalu za tu pobjedu, papa Pio V. je 7. listopada proglasio blagdanom Gospe od pobjede. Nešto poslije 1573. god. papa Grgur XIII. želi još više istaknuti značenje pobjede po moljenju krunice i Gospinu zaštitu, pa mijenja naziv blagdana u blagdan Svete Krunice, dok će papa Pavao VI. 1969. god. i taj naziv promijeniti u blagdan Blažene Djevice Marije od Krunice, a koji se u narodu naziva Gospa od Krunice, Gospa od Ružarija, Gospa Ružarica ili Kraljica Svete Krunice.
Sama krunica kao danas raširena i omiljena molitva među katoličkim vjernicima, ima početke svoje povijesti u 12. st., kada se, na temelju Anđeoskog pozdrava i Elizabetinog blagoslova, počinje recitirati prvi dio Zdravo Marije, ali bez Isusovog imena na kraju i završetka “Amen”. U 15. st. se raširilo moljenje drugog dijela – Sveta Marijo…, a tada bivaju dodani na kraju prvog dijela “Isus” i “Amen”.
Po uzoru na samostansko moljenje Psalterija (150 psalama), Njemački kartuzijanac Henrik Kalkar (1328. – 1408.) podijelio je 150 Zdravo Marija na 15 desetaka, a između svakog desetka je umetnuo molitvu Oče naš. Nešto poslije jedan drugi kartuzijanac Dominik Pruski, predlaže da se moli 50 Zdravo Marija, ali da na kraju svake bude pridodan odlomak iz evanđelja, koji bi uvodio u razmatranje različitih otajstava: vezanih uz vrijeme prije Isusova djelovanja (14), za vrijeme njegovog javnog djelovanja (6), o njegovoj muci i smrti (24), te o njegovu uskrsnuću i proslavi njegove Majke Marije (6).
1521. god. dominikanac Alberto da Castello je pojednostavnio molitvu tako da je predložio da se otajstva svedu na 15, i to tako da se ona ponavljaju nakon prvog dijela Zdravo Marije, kako je to uvriježeno i danas. Tako se oblikovala podjela krunice na tri otajstva: radosna, žalosna i slavna, a kojima je papa Ivan Pavao II. 2002. god. dodao i otajstva svjetla.
(www.laudato.hr)