Voditelj Kuće susreta Tabor fra Ivan Matić proslavio je u nedjelju 26. listopada 30 godina svećeništva. Proslava u Kući susreta održana je u okviru seminara pod geslom nadahnutim sv. Franjom Asiškim „Bog moj i moje sve!“, koje je ujedno bilo i geslo mlade mise fra Ivana Matića.
Svetu misu predslavio je fra Ivan u zajedništvu s preč. Ivicom Cikom, dekanom Samoborsko-okićkog dekanata i župnikom samoborske Župe sv. Anastazije, fra Vatroslavom Frkinom te propovjednikom na ovom slavlju, slavljenikovim nećakom fra Robertom Ćibarićem, gvardijanom, župnikom i čuvarom svetišta u Kloštru Ivaniću.
Proslava je nastavljena i u srijedu 29. listopada u crkvi sv. Franje na zagrebačkom Kaptolu, gdje je fra Ivan 1995. godine bio zaređen za svećenika, po rukama tadašnjeg pomoćnog zagrebačkog biskupa mons. Marka Culeja.
Svečanu svetu misu zahvale predvodio je slavljenik, u koncelebraciji braće svećenika i prvog tajnika Apostolske nuncijature u Hrvatskoj mons. Alvara Ernesta Izuriete Y See. Gvardijan samostana fra Zdravko Lazić u propovijedi je istaknuo kako je „svećenik onaj koji uvijek ide, ne ostaje zatvoren u sebe, nego se daje u sakramentima u Riječi, u svakodnevnim susretima s ljudima. Poput apostola, ne ide svojom snagom, nego snagom Duha koji ga prati, znakovima, utjehom i milošću.“
Fra Zdravko usporedio je život i djelovanje fra Ivana Matića s Pjesmom stvorova sv. Franje rekavši kako je život fra Ivana postao pjesma stvorova u tijelu i duhu kao živa hvala Bogu i dar njegova svećeništva. „Tvoj život pokazuje da je pravo služenje moguće samo kada se zna tko je Gospodin, a tko sluga. U tvojoj blagosti, tišini i molitvi osjetili smo toliko puta tu franjevačku jednostavnost da svećenik nije vlasnik svetih stvari, nego čuvar onoga što mu je povjereno.“
Po završetku svečanosti fra Zdravko uručio je prigodni dar fra Ivanu, blagoslov pape Lava XIV.
Na kraju mise fra Ivan je zahvalio Gospodinu na daru svećeništva te je svim prisutnima uputio svoju zahvalu na sudjelovanju u ovom svečanom slavlju. Posebnu zahvalu uputio je Gospodinu za svoje pokojne roditelje, tatu Tomu i mamu Reginu; zahvalio je i svim članovima svoje obitelji, braći i sestrama, nećacima i nećakinjama, svojim prijateljima, poslužiteljima Kuće susreta Tabor, braći franjevcima i članovima franjevačke obitelji, te potaknuo prisutne na neprestanu zahvalu dobrom Bogu što sve „nas šalje i daje snagu, posvećuje naš život i naše poslanje, daruje nam ljubav u služenju te da možemo kao obitelj zajedno slaviti Gospodina u ovako lijepom zajedništvu.“, zaključio je.
Silvija Blažević,
medijska suradnica Kuće susreta Tabor
Homilija za 30. obljetnicu svećeništva fra Ivana Matića
Zagreb-Kaptol, 29. listopada 2025. – fra Zdravko Lazić, gvardijan
(Liturgijska čitanja: Jer 1, 4-9; Ps 63; Mt 16, 15-18)
Draga braćo i sestre, dragi prijatelji, braćo u Franjevačkom redu,
danas smo okupljeni u zahvalnosti Bogu za trideset godina svećeničke službe našega brata fra Ivana Matića.
Trideset godina je vrijeme isprepleteno milošću i predanošću, radošću i križem, riječju i šutnjom, služenjem i molitvom. I kao što nas današnja Božja riječ podsjeća: „Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh…“ (Jer 1,5). Bog je poznavao tvoj život, fra Ivane, i tvoje „da“ prije nego si ga izgovorio.
To je istina svakog poziva, a osobito svećeničkog. Nitko se ne rađa slučajno, nitko ne postaje svećenik tek ljudskim izborom. Sve počinje u Božjem srcu, u Njegovoj odluci da nekoga zahvati, oblikuje i pošalje.
Fra Ivane, tvoj put od prvog Božjeg dodira u mladosti, preko tvojih godina formacije, služenja i svjedočenja znak je da Bog i danas govori: “Ne boj se, jer ja sam s tobom da te izbavim”.
Svećenik je čovjek Božje Riječi. Ne govori sebe, nego Onoga koji ga je poslao. I zato se svaki svećenički jubilej vrača na početak: na onaj trenutak kad je Bog rekao: “Evo stavljam svoje riječi u tvoja usta”
U Evanđelju Gospodin Isus šalje svoje učenike riječima: “Pođite po svem svijetu i propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju”. To je srce svećeničkog poslanja; biti poslanik Radosne vijesti. Svećenik je onaj koji ide. Ne ostaje zatvoren u sebe, nego se daje u sakramentima, u riječi, u svakodnevnom susretu s ljudima. Poput apostola ne ide svojom snagom, nego snagom Duha koji ga prati znakovima, utjehom i milošću.
I zato danas, vođeni Franjinom Pjesmom stvorova, želimo u svakoj njezinoj kitici pronaći odraz tvog svećeničkog puta; pjesmu hvale Gospodinu za dar tvoje službe.
1. „Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri…“
Franjo počinje hvalospjev riječima poniznosti. Sve je hvala, slava i čast Božja. Čovjek nije dostojan ni da mu sveto spominje ime. U tome prepoznajemo tvoju svećeničku jednostavnost fra Ivane. Koliko puta si, u jednostavnosti, dopustio da Bog bude središte, a ne ti? Tvoj život pokazuje ono što Franjo i Jeremija svjedoče: da je pravo služenje moguće samo kad se zna tko je Gospodin, a tko smo mi. U tvojoj blagosti, u tvojoj tišini i molitvi, osjetili smo tu franjevačku jednostavnost: da svećenik nije vlasnik svetih stvari, nego njihov čuvar.
2. „Hvaljen budi, Gospodine moj, sa svim stvorenjima svojim, napose s bratom Suncem…“
Sunce donosi dan, grije, sjaji, slika je Božjeg sjaja. I tvoje svećeništvo, fra Ivane, poput sunca zrači toplinom i jasnoćom. Kolike su duše osjetile tu svjetlost kroz tvoje riječi, pjesme, duhovne obnove, kroz tvoj miran pogled i blag glas. Tvoje svećeničko svjetlo nije svjetlo reflektora, nego svjetlo ognjišta; ono koje okuplja, grije i hrabri. Brat Sunce u tebi otkriva svećenika koji svijetli jer je obasjan Kristom.
3. „Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu našem Mjesecu i sestrama Zvijezdama…“
Ako Sunce označuje dan, Mjesec i Zvijezde svijetle noću. U tvojim godinama služenja, ti si znao biti svjetlo u tuđim noćima, u tamama sumnje, patnje i traženja. Tvoje svećeništvo nije samo radosno slavljenje, nego i blaga prisutnost u tišini i tami, kad su drugi tražili smisao. Ti si znao pokazati put do Svjetla, ne kao onaj koji posjeduje svjetlo, nego kao onaj koji zna gdje se nalazi: u Kristu. Brat Mjesec i sestre Zvijezde u tebi podsjećaju nas da Bog djeluje i u tami preko tvojih ruku i tvojih riječi.
4. „Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu našem Vjetru, po Zraku, Oblaku, Vedrini…“
Vjetar je nevidljiv, ali ga osjećamo. Tako je i s tvojim djelovanjem, fra Ivane. Tvoj svećenički poziv ima nešto od brata Vjetra; nenametljiv, a prisutan; tih, ali moćan. Kolike si obnovio kroz dah Duha Svetoga, kroz vodstvo duhovnih seminara, kroz pjesmu, kroz razgovor. Duh puše gdje hoće a ti si dopustio Duhu da te vodi i nosi. U tebi smo vidjeli svećenika koji ne „stvara“ vjetar, nego mu otvara prozore Crkve da može ući.
5. „Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestrici Vodi…“
Voda je čista, ponizna, tiha, ali daje život. Takvo je i tvoje srce, fra Ivane. U tvojoj jednostavnosti, blagosti i spremnosti da slušaš, mnogi su pronašli okrepu i mir. Poput vode, tvoja riječ nije bujica, nego izvor: tiha, ali neiscrpna. Tvoje služenje kroz ispovijed i duhovno praćenje pokazuje da voda Kristove milosti teče i danas kroz ruke onih koji se ne boje biti ponizni.
6. „Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu našem Ognju…“
Oganj rasvjetljuje tamu, grije, ali i pročišćuje. U tebi, fra Ivane, gori ognjište Duha. U tvojim pjesmama i propovijedima osjeća se plamen ljubavi prema Kristu. Ali tvoj oganj nije razoran već je to oganj Duha koji miluje, koji ražaruje srca, koji pali čežnju za Bogom. Kroz tvoj zanos i tvoju blagost, mnogi su doživjeli susret s Božjom blizinom. Brat Oganj u tebi je simbol tvoje gorljivosti, tvoje radosti i tvoje vjerne predanosti Gospodinu.
7. „Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri i majci nam Zemlji…“
Zemlja rađa, nosi, hrani. I ti, fra Ivane, kroz svoje svećeništvo postao si plodno tlo na kojem Bog daje da rastu dobra djela. Zemlja ne govori, ali daje život. Tako i ti; ne tražiš priznanja, nego tiho donosiš plodove: novi životi, pomireni ljudi, obnovljene obitelji, zajednice koje su procvjetale tvojim vodstvom. Sestrica Zemlja u tebi odražava pastira koji zna hraniti druge riječju i Euharistijom, koji strpljivo čeka da sjeme donese rod.
8. „Hvaljen budi, Gospodine moj, po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje…“
Ova kitica govori o opraštanju i trpljenju s mirom. Tvoj svećenički put, fra Ivane, nije bio bez kušnji, nerazumijevanja, ni težine. Ali uvijek si ostajao čovjek mira spreman oprostiti, pomiriti, donijeti blizinu tamo gdje je bila rana. U tome si slika Blaženih koji sve podnose s mirom. U tvojoj blagosti vidi se snaga križa ne pobjeda nad drugima, nego pobjeda nad samim sobom. Tvoj život uči da se svećeništvo živi s blagim srcem i vjernim duhom.
9. „Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri nam tjelesnoj smrti…“
Franjo je smrti dao ime „sestrica“. I u toj poniznosti skriva se duboka vjera: da sve, pa i kraj, pripada Bogu. Tvoje svećeništvo, fra Ivane, svjedoči tu vjeru u uskrsnuće i život vječni. Kolike si pratio u posljednjim trenucima, pružajući im mir i pouzdanje u Gospodina! Ti znaš da smrt nije kraj, nego prijelaz. Tvoja služba je bila i ostaje naviještanje uskrslog Krista, onoga koji smrt pretvara u novi početak.
Dragi fra Ivane, u svakoj kitici Franjine pjesme nalazi se trag tvojeg svećeničkog života:
u tvojoj jednostavnosti – odjek prve strofe,
u tvojoj svjetlosti i blagosti – brat Sunce,
u tvojoj vjernosti i tihoj prisutnosti – Mjesec i Zvijezde,
u tvojoj duhovnoj slobodi – brat Vjetar,
u tvojoj čistoći i jednostavnosti – sestra Voda,
u tvojoj gorljivosti – brat Oganj,
u tvojoj plodnosti i strpljivosti – sestra Zemlja,
u tvojoj blagosti i oprostu – mirni podnositelji,
i u tvojoj vjeri u vječni život – sestra Smrt.
Tvoj život, fra Ivane, postao je Pjesma stvorova u tijelu i duhu kao živa hvala Bogu za dar svećeništva. Zato i mi danas, zajedno s tobom i svetim Franjom, pjevamo: „Hvalite i blagoslivljajte Gospodina moga, zahvaljujte njemu, služite njemu svi u poniznosti velikoj.“ Amen.
