Zajednička izjava pape Franje i ekumenskog patrijarha Bartolomeja I.

Apostolska delegacija, Jeruzalem,25. svibnja 2014.

 

1. Kao što su se naši časni prethodnici, papa Pavao VI. i ekumenski patrijarh Atenagora, ovdje u Jeruzalemu susreli prije pedeset godina, tako smo se i mi, papa Franjo i ekumenski patrijarh Bartolomej, htjeli susresti u Svetoj zemlji, “gdje je naš zajednički Otkupitelj, Krist Gospodin, živio, naučavao, umro, uskrsnuo i uzašao na nebo, odakle je poslao Duha Svetoga na Crkvu koja se rađala” (Zajednička izjava pape Pavla VI. i patrijarha Atenagore, objavljena nakon susreta 6. siječnja 1964.). Ovaj naš susret, ponovni sastanak biskupa Crkve u Rimu i Crkve u Carigradu, koje su utemeljili braća, apostoli Petar i Andrija, za nas je izvor snažne duhovne radosti, te nam pruža priliku da promišljamo o dubini i autentičnosti veza koje postoje među nama, a plod su hoda punog milosti kojim nas je Gospodin vodio, počevši od onoga blagoslovljenog dana prije pedeset godina.
2. Naš današnji bratski susret novi je i neophodan korak na putu prema jedinstvu prema kojem nas može voditi samo Duh Sveti: jedinstvu zajedništva u zakonitoj različitosti. Živom zahvalnošću spominjemo se koraka koje nam je Gospodin već dao da prijeđemo. Zagrljaj što su ga razmijenili papa Pavao VI. i patrijarh Atenagora ovdje u Jeruzalemu, nakon mnogih stoljeća šutnje, pripremio je put gesti izvanrednoga značaja, uklanjanju iz spomena i iz Crkve odluka o međusobnom izopćenju iz 1054. godine. Slijedila je razmjena posjeta u njihovim sjedištima u Rimu i Carigradu, česta dopisivanja, a potom i odluka pape Ivana Pavla II. i patrijarha Dimitrija, obojice časne uspomene, da započnu teološki dijalog o istini između katolika i pravoslavnih. Kroz ove godine Bog, izvor svakog mira i ljubavi, naučio nas je da jedni druge smatramo članovima iste kršćanske obitelji, pod jedinim Gospodinom i Spasiteljem, Kristom Isusom, te da jedni druge ljubimo, te možemo ispovijedati svoju vjeru u isto Kristovo evanđelje kako su ga primili apostoli i kako je izraženo i nama preneseno po ekumenskim saborima i crkvenim ocima. Potpuno svjesni da nismo postigli cilj punoga zajedništva, danas potvrđujemo svoju zauzetost da nastavimo zajedno hoditi prema jedinstvu za koje je Krist Gospodin molio Oca, “da svi budu jedno” (Iv 17,21).
3. Svjesni da se to jedinstvo pokazuje u ljubavi prema Bogu i u ljubavi prema bližnjemu, čeznemo za danom u kojem ćemo konačno zajedno sudjelovati na euharistijskoj gozbi. Kao kršćani imamo zadatak da se pripravimo za primanje toga dara euharistijskoga zajedništva, prema nauku svetog Ireneja Lionskoga, ispovijedanjem iste vjere, trajnom molitvom, nutarnjim obraćenjem, obnovom života i bratskim razgovorom (Adversus haereses, IV,18,5; PG 7, 1028). Stižući prema tome cilju prema kojem usmjeravamo svoje nade, pred svijetom pokazujemo Božju ljubav, te ćemo u tome svijetu biti prepoznati kao istinski učenici Isusa Krista (usp. Iv 13,35).
4. S tim ciljem, temeljni doprinos potrazi za punim zajedništvom između katolika i pravoslavnih pružio je teološki dijalog Mješovite međunarodne komisije. U vrijeme papa Ivana Pavla II. te patrijarha Dimitrija, napredak koji su postigli naši teološki susreti bio je od bitne važnosti. Danas želimo izreći koliko duboko cijenimo postignute rezultate, kao i napore koji se sada poduzimaju. Nije riječ o tek teorijskom djelovanju, nego o djelovanju u istini i ljubavi, koje zahtjeva još dublje poznavanje tradicije jednih i drugih, kako bismo ih razumjeli i od njih učili. Stoga ponovno ističemo da teološki dijalog ne traži najmanji zajednički nazivnik na kojem će se moći postići kompromis, nego se temelji na proučavanju cjelovite istine koju je Krist darovao svojoj Crkvi i koju, pokrenuti Duhom Svetim, ne prestajemo sve bolje razumijevati. Zato zajedno naglašavamo da naša vjernost Gospodinu zahtjeva bratski susret i istinski dijalog. Ova zajednička potraga ne udaljava nas od istine. Naprotiv, po razmjeni darova, vodit će nas, pod vodstvom Duha, svoj istini (usp. Iv 16,13).
5. Premda smo još na putu prema punom zajedništvu, odsada imamo obvezu pružiti zajedničko svjedočanstvo Božje ljubavi prema svima, surađujući u služenju ljudskom rodu, osobito s obzirom na obranu dostojanstva ljudske osobe u svakom stadiju života, kao i na obranu svetosti obitelji utemeljene na braku, na promicanje mira i općeg dobra, na odgovor na bijedu koja nastavlja pogađati naš svijet. Prepoznajemo da se neprestano trebamo suočavati s glađu, neimaštinom, nepismenošću, nejednakom raspodjelom dobara. Naša je obveza da učinimo napor te zajedno izgradimo pravedno i humano društvo u kojem se nitko neće osjetiti isključenim ili zanemarenim.
6. Duboko smo uvjereni da budućnost obitelji čovječanstva ovisi i o tome kako ćemo znati čuvati, mudro i s ljubavlju, s pravednošću i jednakošću, dar stvaranja što nam ga je Bog povjerio. Stoga s pokajanjem prepoznajemo nepravedno iskorištavanje našeg planeta, što predstavlja grijeh u Božjim očima. Naglašavamo svoju odgovornost i obvezu da gajimo osjećaj poniznosti i umjerenosti kako bi svi osjetili potrebu da poštuju stvorenje te ga brižno čuvaju. Usto, potvrđujemo i svoju zauzetost u buđenju savjesti s obzirom na očuvanje stvorenoga. Pozivamo sve muškarce i žene dobre volje da traže načine kako će živjeti uz manje rastrošnosti a s većom trezvenošću, pokazujući manje pohlepe a više velikodušnosti za očuvanje Božjega svijeta i za dobro njegova naroda.
7. Postoji i žurna potreba učinkovite i zauzete suradnje među kršćanima s ciljem očuvanja posvuda prava na javno priznavanje svoje vjere te da se prema nama odnosi s pravednošću kad nastojimo promicati doprinos koji kršćanstvo i dalje daje suvremenom društvu i kulturi. U tom smislu, potičemo sve kršćane da promiču istinski dijalog sa židovstvom, s islamom i s drugim religijskim tradicijama. Nezainteresiranost i međusobno nepoznavanje mogu samo voditi nepovjerenju, a nažalost i sukobu.
8. Iz ovoga Svetoga grada Jeruzalema, želimo izreći svoju zajedničku duboku zabrinutost za položaj kršćana na Bliskom istoku i za njihovo pravo da ostanu građani svojih domovina u punom smislu. S pouzdanjem upravljamo svoju molitvu svemogućem i milosrdnom Bogu za mir u Svetoj zemlji i na cijelom Bliskom istoku. Molimo osobito za Crkve u Egiptu, u Siriji i u Iraku, koje su mnogo trpjele zbog nedavnih događaja. Ohrabrujemo sve strane, bez obzira na njihova religijska uvjerenja, da nastave raditi na pomirenju i na pravednom priznavanju prava naroda. Duboko smo uvjereni da su jedino moguće sredstvo postizanja mira, ne oružje, nego dijalog, praštanje i pomirenje.
9. U povijesnom okruženju obilježenom nasiljem, nezainteresiranošću i egoizmom, toliki muškarci i žene danas se osjećaju izgubljenima. Upravo zajedničkim svjedočenjem radosne vijesti evanđelja, moći ćemo pomoći čovjeku našega vremena da ponovno nađe put koji ga vodi do istine, do pravde i do mira. Jedinstveni u nakani i spominjući se primjera koji su prije pedeset godina ovdje u Jeruzalemu dali papa Pavao VI. i patrijarh Atenagora, pozivamo kršćane, vjernike svih vjerskih tradicija i sve ljude dobre volje, da prepoznaju hitnost sadašnjega trenutka koji nas poziva da tražimo pomirenje i jedinstvo obitelji čovječanstva u punom poštovanju zakonitih različitosti, za dobro cijelog ljudskog roda i budućih naraštaja.
8. Dok proživljavamo ovo zajedničko hodočašće na mjesto gdje je naš jedini i isti Gospodin Isus Krist bio raspet, gdje je bio pokopan i gdje je uskrsnuo, ponizno povjeravamo zagovoru Presvete Marije i vazda Djevice buduće korake našega puta prema punom jedinstvu, te čitavu obitelj čovječanstva preporučujemo beskonačnoj ljubavi Božjoj.
“Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv ti bude! Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese!” (Br 6,25-26).

(IKA)