Kuća susreta Tabor donosi nove plodove

Objavljeno: 07.08.2019.

Homilija zagrebačkog pomoćnog biskupa Ivana Šaška na euharistijskom slavlju blagdana Preobraženja Gospodinova i blagoslova nove dvorane i obnovljenog prostora u Kući susreta Tabor u Samoboru u utorak 6. kolovoza 2019. godine.

 

Uvod

Dragi i cijenjeni provincijale (Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda) fra Ilija (Vrdoljak), dragi vikaru Provincije i voditelju ove Kuće, fra Ivane (Matić), subraćo u svećeništvu, cijenjena franjevačka obitelji, redovnici i redovnice, braćo i sestre u ljepoti Božjega svjetla!

Radosni smo što večeras možemo živjeti Susret u ovoj dvorani u Domu susreta; susret koji otvara nove susrete. Dolazeći k vama kao izaslanik našega zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, u ovo zajedništvo donosim i njegovu molitvenu prisutnost i blagoslovnu čestitku.

Molimo Gospodina da svojim blagoslovom zahvati nas i sve koji će se ovdje otvarati Radosnoj vijesti, tražiti Gospodina i dopustiti mu da ih On pronađe; otkrivati putove poziva i crkvene zauzetosti, služenja Evanđelju po služenju bližnjima.

Blagoslov koji uzdižemo upućen je Bogu, zbog njegove dobrote, i tom vjerom istodobno molimo njegov blagoslov za sve one koji su svojim radom ostvarili gradnju i obnovu: za oce franjevce, za odgovorne voditelje poslova i radnike, za dobročinitelje i prijatelje, za vjerničku potporu molitelja.

Tu blagoslovnu prisutnost molimo na znakoviti dan za ovaj Tabor: na blagdan Preobraženja Gospodinova, u zahvalnosti za svjetlo koje nam daje vidjeti nebeski sjaj u zemaljskim tamama; ljepotu proslave u kušnjama prolaznosti.

Braćo i sestre, ovo učinjeno djelo ujedno pokazuje rast Kuće susreta koja donosi nove plodove. Molimo da sve što se ovdje bude ostvarivalo odiše evanđeoskom i franjevačkom radošću, jednostavnošću i ljubavlju.

A svoja srca usmjerimo prema Gospodinu. U Njemu vidimo darove koje je ovdje udijelio, darove kojih smo i mi očitovanje, s pouzdanjem u Božje milosrđe gledajući buduća dobra.

 

Homilija

Liturgijska čitanja:

Dn 7, 9-10.13-14; Ps 97, 1-2.5-6.9;

2Pt 1, 16-19; Lk 9, 28-36

Braćo i sestre, preobraženi Kristom!

1. Slaveći blagdan Preobraženja Gospodinova nalazimo se unutar stvarnosti koju nastoji obuhvatiti jedan zahtjevan pojam, teološki bremenit, izričajem u hrvatskome jeziku vrlo lijep pojam: preobraženje. Lijep je zbog toga jer se u njoj nalazi riječ ‘obraz’, a on nas odmah upućuje na lice, te je u pučkome imenu ovoga blagdana istaknuto ‘Božje lice’.

Drugi jezici pokušavaju to otajstvo izreći s pomoću svjetla, osvjetljavanja, prosvjetljivanja (njem. Verklärung). To je rjeđe. Češće se preuzima i usvaja latinska riječ: transfiguratio. Taj pojam neku figuru, neki ‘lik’, obličje, povezuje s onim što je onkraj (trans). Riječ ‘figura’ pak, u krajnjemu izvorištu, ima veze s onim što se može oblikovati, što je dodirljivo (gr. thiggano; lat. tangere; eng. touch). To je izvanjski izgled stvari koje su oblikovane prema svojoj naravi.

2. Osvijetljen, vanjski izgled pokazuje promjenu; ono što je bilo nejasno postaje jasnije. No, Evanđelje očito opisuje nešto drugo. Ta svjetlost ne dolazi izvana. Sveti Luka piše: „Izgled mu se lica izmjeni, a odjeća sjajem zablista.“ To je prožetost svjetlom iznutra.

Bilo je to iskustvo o kojemu svjedoči apostol Petar u Poslanici, dajući opis koji smo čuli u Drugome čitanju. On kaže da su oni bili „očevici njegova veličanstva“. Petar to iskustvo nije mogao zaboraviti; iskustvo susreta s onkrajem, s vječnošću; iskustvo blizine neba.

Osim toga, Isusovi učenici, kršćani i kršćanke prvih zajednica, za koje su neposredno pisani ti tekstovi, živjeli su svoje dvojbe, nesigurnosti, tjeskobe i umore. Zato je isticano iskustvo susreta s Božjim licem; pogled onkraj svakidašnjice, pogled prema Bogu i potvrda da je Isus Božji Sin, Mesija.

Ovo jest blagdan nestvorenoga Svjetla, utjehe i nade. Kao dionici ovoga slavlja dionici smo objave i ohrabrenja koje govori: Pouzdaj se u Gospodina; vjeruj u Krista; ljepota življenja s Njime opravdava svako trpljenje, svaku žrtvu iz ljubavi.

3. U svemu tome još je nešto zadivljujuće. Apostoli svjedoče da to iskustvo nisu mogli zaboraviti, ali jednako tako svjedoče da se s njime nisu znali nositi. Najprije Petar to iskustvo želi zadržati, zaustaviti trenutak, biti daleko od redovitosti poteškoća. Zatim, to iznimno iskustvo neće ga spriječiti da Isusa zataji, niti druge učenike da pobjegnu od Križnoga puta i razapinjanja.

Izvanjski im je puno toga bilo jasno, ali nisu iznutra bili prožeti Božjim svjetlom, njegovim Duhom. Taj Duh, nakon Uskrsnuća – kako pjevamo u njemu posvećenom himnu – u „srcu pali svjetlo“, uvodi u svu istinu i doziva u pamet ono što im je Isus govorio i što su s njime doživjeli.

Mi možemo puno toga učiniti da bi nama bilo jasnije, da bismo drugima donijeli jasnoću, ob-jasnili, ali samo Bog preobražava svojim darom. I najbolji je primjer za to ljubav, „razlivena u našim srcima po Duhu koji nam je dan“ (Rim 5, 5). Ljubiti znači vidjeti i živjeti za druge to ‘nevidljivo čudo’ preobraženosti.

4. A kako doći do iskustva jasnoće i sjaja preobraženja? On nije prepušten nesigurnostima ljudskih napora, nego odgovoru na Božji dar. Zato u Evanđelju čitam sastavnice koje susrećemo u slavlju euharistije.

Isus sa sobom vodi trojicu apostola na posebno mjesto, na goru. Za svaku jasnoću potreban je odmak od uobičajenosti, odmak u kojemu je prisutan Bog, Emanuel-Bog s nama. Uzvisina je slika toga odmaka, ali i preglednosti, pogleda koji vidi daleko, drukčijega motrišta… Zajedništvo je to koje se odvaja od redovitosti, baš kao u našim liturgijskim slavljima.

U tome susretu postoji prethodništvo, Predaja koja pokazuje gdje se Bog očitovao i koja su iskustva vodila prema cilju. To je ponajprije Božja riječ koja daje jasnoću i naše slušanje njegove Riječi koja nas vraća na polazište za Božju novost. To je život Blažene Djevice Marije i svetih koji su tu Riječ na poseban način utjelovili. Luka je zapisao da su Mojsije i Ilija razgovarali o Izlasku, o Isusovoj smrti i uskrsnuću. Mojsije kao veliki objavitelj Zakona, a Ilija kao prorok po čijoj gorljivosti se omogućuje življenje Zakona. Obojica su uzeti u nebo; njihova je smrt preobražena.

Isus apostolima pokazuje što se događa s čovjekom koji prolazi kroz otajstvo smrti. Smrt ne uništava čovjeka, a kada je život darovan u ljubavi, ona ga preobražava i omogućuje mu živjeti slobodu u Božjemu svjetlu.

I nakon što su čuli glas, više oko sebe ne vide nikoga, osim Isusa. Traže Mojsija i Iliju, jer im je Predaja davala snagu i sigurnost, ali ostaju samo s Isusom. To je Prisutnost koja ostaje i nama.

Apostolima je dana da ih nosi kroz Kristov vazam.

Nikomu o tome nisu pripovijedali. Vidjeli su što je pred čovjekom koji se susreće sa smrću, ali još ne poznaju sablazan križa. Put do razumijevanja prolazi trpljenjem čovjeka i vjerom u uskrsnuće. Apostoli su imali samo Isusova djela i neobične riječi o smrti i uskrsnuću.

5. Draga braćo i sestre, nama je ostavio više: ostavio nam je sebe u stvarnosti uskrsnuća. Puno puta ljudi traže neka neobična iskustva i ne primjećujući ono što je pokraj njih. Poput disanja, poput ozračja u kojemu živimo. U tome je smislu Euharistija više od događaja na Brdu preobraženja…

Traženje sreće živi u svakoj i u svakome od nas. Pronalaženje sreće je toliko jaka čežnja da se radi njezina ispunjenja nerijetko pokušava ići nekim skraćenim putovima za koje mislimo da nam brže daju okusiti sreću. No, povijest je prepuna ponuđenih privida, iluzija koje nude put do vrhunaca na kojima se u konačnici ne nalazi punina. Štoviše, tamo se moramo susresti s gorčinom, razočaranjem i prazninom. Stvarna ostvarenost čovjeka nalazi se u suobličenosti Kristovoj ljudskosti; iz susreta s njime niče novi život.

I mi smo oživljeni Kristovom prisutnošću. Taj život dolazi od euharistije. Euharistijska nas prisutnost poziva, privlači, potiče, hrani, tješi, preobražava i – propituje.

Kršćanstvo je u svojoj srži tako jednostavno: biti nositelj Božje prisutnosti. I lako se prepoznaje. Ako se okrenemo oko sebe naći ćemo ju u ljudima koji služe bližnjima, koji su radost bližnjima. I kada nam se čini da nemamo snage, da je križ prevelika kušnja, kada ne vidimo ni jasnoću Zakona ni gorljivost proroka, Isus nas poziva da pođemo s njime i primimo snagu za silazak, onaj isti koji je Krista uzvisio.

6. U svjetlu današnje Radosne vijesti vidim i ovu ‘Kuću susreta’ i ovu dvoranu s novim mogućnostima i s novim koracima koji imaju preobražajnu snagu. To su četiri susreta sa sjajem Božje prisutnosti.

Prvi je susret sa sjajem vječnosti. Danas se na razne načine u našemu društvu prešućuje vječnost, a time i ljudska stvorenost za vječnost. Pritom svaki pokušaj da trajni sjaj dobije ono što je prolazno vodi u neslobodu, razočaranost i u tugu. Okruženi smo zakonima materijalizma koji nas nastoje udaljiti od blizine neba. Molimo da ovo bude rasadište susreta sa sjajem vječnosti, jer u tome sjaju sve dobiva drukčije boje.

Drugi je susret sa sjajem utjehe i ljepote. Naše brige, opterećenosti i neuspjesi lako nas odvuku u prostore malodušnosti i ružnoće. Isus nam daje čvrsta uporišta i sigurnost boravka s njime u njegovoj riječi i u vjernosti koja ostaje vjernom i u našim nevjerama. Molimo da ovdje razočaranja budu preobražena utjehom i ljepotom onoga plana koji Bog ima za svakoga čovjeka.

Treći je susret sa sjajem križa. Pred raznim kušnjama sebičnosti i prividnih uspjeha; pred udarcima trpljenja i osamljenosti, Krist je pred nama, s nama i u nama u svojoj muci i u poniznome darivanju. Ta je prisutnost naša sigurnost, sposobna podnijeti svaku nevolju i pobijediti naš grijeh iznutra i prijetnje i progonstva izvana. Molimo da ovdje svaka oholost bude preobražena Isusovim pogledom, vodom i krvlju iz njegovih rana, zrnjem koje umirući donosi rod.

Četvrti je susret sa sjajem svakidašnjice. U nametanju potreba za iskustvima koja su daleko od običnosti, od redovitosti naših domova, obitelji, poslova, od bližnjih koji su nam povjereni, molimo da ovdje postajemo spremni vratiti se, spustiti se s gore preobraženja ispunjeni sjajem koji ne stane u riječi, nego u ruke i srce koje vidi veličinu u malenome, poput naše nebeske Majke i svetoga Franje.

Na ovome ‘euharistijskom brdu’ živimo u Božjemu svjetlu, preobraženi, da bismo Božjim Duhom preobražavali, zauzimajući se da u našim obiteljima, vjerničkim zajednicama, u narodu i hrvatskome društvu ne ponestane četiriju susreta koji preobražavaju: sjaja vječnosti, obnoviteljske utjehe, ljepote križa i vrijednosti svakodnevice.

Amen.

(IKA)