„Bog… i poganima otvori vrata vjere“ (Dj 14, 27). Poslanje Pavla i Barnabe i Sabor u Jeruzalemu

Objavljeno: 23.10.2019.

Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 23. listopada 2019. – Apel Svetoga Oca

Biblijski odlomak: iz Djela apostolskih 15, 7-11

Draga braćo i sestre, dobar dan!

U knjizi Djela apostolska opisuje se kako svetog Pavla, nakon onog preobražavajućeg susreta s Isusom, Crkva u Jeruzalemu prima zahvaljujući Barnabinom posredovanju te on počinje naviještati Krista. Međutim, zbog neprijateljstva pojedinih, prisiljen je preseliti se u Tarz, svoj rodni grad, gdje mu se Barnaba pridružuje kako bi ga uključio u dugo putovanje Božje riječi. Za knjigu Djela apostolska, koju tumačimo u ovim katehezama, može se reći da je knjiga dugog putovanja Božje riječi: Božju riječ treba naviještati, i to posvuda. To putovanje započinje nakon snažnog progona (usp. Dj 11, 19); ali ovaj, umjesto da izazove zastoj za evangelizaciju, postaje prilika za širenje polja na kojem će se sijati dobro sjeme Riječi. Kršćani se ne boje. Moraju bježati, ali bježe s Riječju i malo po malo šire Riječ posvuda.

Pavao i Barnaba najprije dolaze u Antiohiju Sirijsku, gdje ostaju čitavih godinu dana da bi podučavali i pomagali zajednici pustiti korijene (usp. Dj 11, 26). Naviještali su židovskoj zajednici, Židovima. Tako Antiohija postaje središte misijskog prodora zahvaljujući propovijedanju kojim dvojica evangelizatora – Pavao i Barnaba – utječu na srca vjernika, koji su ovdje u Antiohiji prvi put prozvani „kršćanima“ (usp. Dj 11, 26) ,

Iz knjige Djela apostolska izlazi na vidjelo narav Crkve, koja nije tvrđava, nego šator čiji se prostor može širiti (usp. Iz 54, 2) tako da svi mogu u nj ući.

Crkva je „izlazeća“ ili nije Crkva, ili je na putu i uvijek širi svoj prostor tako da svi mogu ući ili nije Crkva. „Crkva otvorenih vrata“ (apost. pob. Evangelii gaudium, 46), uvijek s otvorenim vratima.

Kada vidim neku crkvicu ovdje, u ovome gradu, ili kad bih je vidio u drugoj biskupiji odakle dolazim, sa zatvorenim vratima, to je loš znak. Crkve moraju uvijek imati otvorena vrata jer je to simbol onoga što je crkva: uvijek otvorena. Crkva je „pozvana uvijek biti Očev otvoren dom […] tako da, kada netko, potaknut Duhom, dođe tamo potražiti Boga ne nađe zatvorena vrata“ (ibid., 47).

Ali za koga je ta novost otvorenih vrata? Za pogane, zato što su apostoli propovijedali Židovima, ali su i pogani dolazili kucati na vrata Crkve; a ta novost otvorenih vrata poganima pokreće vrlo živu kontroverzu.

Neki Židovi zastupaju stav da ovi trebaju postati Židovi obrezanjem kako bi se spasili, a tek zatim primiti krštenje. Kažu: „Ako se ne obrežete po običaju Mojsijevu, ne možete se spasiti“ (Dj 15, 1), to jest, ne možete kasnije primiti krštenje. Najprije židovski obred, a zatim krštenje: to je bio njihov stav. Da bi se to pitanje riješilo, Pavao i Barnaba konzultiraju se s Vijećem apostolâ i starješina u Jeruzalemu i odigrava se ono što se smatra prvim saborom u povijesti Crkve, Jeruzalemski koncil ili sabor, na kojeg smjera Pavao u Poslanici Galaćanima (2, 1-10).

Riječ je o vrlo osjetljivom teološkom, duhovnom i disciplinarnom pitanju: to jest odnosu između vjere u Krista i pridržavanja Mojsijevu Zakonu. Odsudni na tome Saboru jesu govori Petra i Jakova, „stupova“ Crkve majke (usp. Dj 15, 7-21; Gal 2, 9).

Oni pozivaju da se poganima ne nameće obrezanje, nego da se od njih traži samo da odbace idolopoklonstvo i sve njegove izraze. Iz te rasprave proizlazi zajednički put i ta odluka, potvrđena takozvanim apostolskim pismom upućenim Antiohiji.

Jeruzalemsko zborovanje nudi nam važno svjetlo o načinima kako se možemo nositi s razlikama i tražiti „istinu u ljubavi“ (usp. Ef 4, 15). Podsjeća nas da se crkvena metoda rješavanja konflikata temelji na dijalogu sačinjenom od pažljivog i strpljivog osluškivanja i razlučivanja koje se provodi u svjetlu Duha. Duh Sveti je, naime, taj koji pomaže prevladati zatvorenosti i napetosti i djeluje u srcima tako da, u istini i u dobroti, uzmognu prispjeti jedinstvu. Ovaj nam tekst pomaže razumjeti sinodalnost. Zanimljivo je kako pišu Pismo: apostoli počinju riječima: „Duh Sveti i mi mislimo da…“. Prisutnost Duha Svetoga je svojstvena sinodalnosti, u protivnom to nije sinodalnost, to je govornica, parlament, nešto treće…

Molimo Gospodina da kod svih kršćana, a osobito biskupa i prezbitera, pojača želju i odgovornost za zajedništvom. Neka nam pomogne živjeti dijalog, slušanje i susret s braćom u vjeri i s onima koji su daleko, kako bismo kušali i očitovali plodnost Crkve, pozvane biti u svakom trenutku „radosna majka“ brojne djece (usp. Ps 113, 9).

Apel Svetoga Oca

Sa zabrinutošću pratim zbivanja u Čileu. Nadam se da će se, nakon što se okončaju nasilni prosvjedi, dijalogom nastojati pronaći rješenja za krizu i suočiti se s teškoćama koje su je izazvale, za dobro cijelog stanovništva.

(IKA)