Godine 1219. pošli su učenici sv. Franje u Španjolsku da muslimanima navijeste Evanđelje. Tu su bili uhvaćeni i odvedeni u Maroko. No, ni tamo nisu prestali propovijedati. U gradu Marrakešu ponovo su uhvaćeni i bačeni u okove i na razne načine mučeni. Napokon ih je kralj pokrajine osudio na smrt 1220. godine.
Iz ljetopisa generalnih ministara OFM
Blaženi Franjo po volji Božjoj poslao je šestoricu najsavršenije braće u kraljevinu Maroko, da ustrajno propovijedaju nevjernicima katoličku vjeru. A kad su bili u kraljevini Aragoniji, brat Vitalis teško se razboli i kad je vidio da se njegova bolest oduljila, nije htio da njegova tjelesna bolest omete Božje djelo, pa je naredio ostaloj petorici da nastave put u Maroko te ispune Božju i oca Franje zapovijed. I sveta braća poslušaše, ostaviše ondje bolesnog brata Vitalisa pa stigoše u Koimbriju. A odatle su sveci putujući u prerušenom odijelu stigli u Hispalu, tada saracenski grad.
Jednoga dana nošeni oduševljenjem dođoše do glavne džamije ili njihove bogomolje bez ikakvog vodiča. A kada su htjeli unići, Saraceni ljuti spriječiše ih vikom, guranjem i šibama, i nikako ne dopustiše da uđu u džamiju. Napokon su pošli k vratima dvorca govoreći da su poslani kao ambasadori od kralja kraljeva Gospodina Isusa Krista. I pošto su mnogo razlagali kralju o katoličkoj vjeri da ga obrate i potaknu da primi krštenje, kralj kao da je pobjesnio naredi da im se odsjeku glave. Ipak kasnije, kad se posavjetovao sa starcima, pošalje ih u Maroko kamo su i sami željeli poći.
Čim su ušli u grad, odmah su počeli propovijedati Saracenima koji su se zatekli na trgu. Čuvši za to, kralj je naredio da ih odvedu u zatvor, gdje su dvadeset dana proboravili bez hrane i pića – tješeni samo božanskom utjehom. Potom zapovjedi da ih dovedu k njemu. Kad se uvjerio da su u ispovijedanju katoličke vjere nepokolebljivi, naredio je da se podvrgnu raznim oblicima mučenja te da ih se, međusobno odijeljene po raznim kućama, žestoko izbičuje. Tada su zlobni sluge svecima svezali ruke i noge, stavili konope oko njihovih vratova i, vukući ih tamo-amo po zemlji, tako su ih strašno izranili da im se skoro vidjela utroba. I ne samo to. Na njihove otvorene rane lijevali su iz razbijenih posuda vrelo ulje i ocat, a zatim su komadiće posuda stavili na njihove ležaje, po njima su svece ispružili i vrtjeli te ih tako mučili preko cijele noći; čuvalo ih je oko trideset Saracena i okrutno bičevalo.
Marokanski kralj, sav rasrđen, naredi da mu se dovedu. Svezavši svecima ruke, oplijene ih te ih bosonoge, tijela prepunih krvavih modrica, udarajući ih nemilosrdno štapovima, dovedu pred kralja. Kad ih je on vidio i ustanovio da su nepokolebljivi u vjeri, dao je uvesti neke žene a ostale odstrani pa im reče: „Obratite se na našu vjeru i dat ću vam ove žene za bračne drugarice i mnogo novca i bit ćete cijenjeni u mome kraljevstvu.“ Ali blaženi mučenici odgovoriše: „Nećemo ni žena ni tvoga novca, sve preziremo zbog Krista.“ Tada kralj, raspaljen srdžbom, pograbi mač, rastavi svece jednog od drugoga, pa raskoli mačem glavu svakom pojedinom. Na njihovim je šijama tri mača izmijenio i tako ih je vlastitom rukom divljom okrutnošću poubijao.
(Božanski časoslov III/Franjevački časoslov, Služba čitanja od 16. siječnja
(https://vfz-hr-bih.hr)