Posljednji ispraćaj fra Zvjezdana Linića

Posljednji ispraćaj fra Zvjezdana Linića
 
p.zvjezdan
Propovijed provincijalnog ministra

 

Uzoriti gospodine Nadbiskupe,

cijenjena braćo svećenici i časne sestre,

braćo franjevci, dragi bogoslovi, 

poštovana ožalošćena obitelji, poštovane sestre Nedo i Janjo, braćo Danijele, Mladene, Josipe i Božidare,

dragi prijatelji našega brata Zvjezdana,

kao provincijalni ministar Hrvatske franjevačke provincije želim Vam svima najprije zahvaliti što ste našli vremena i volje da što dostojanstvenije ispratimo na vječni počinak našeg brata. 

            U subotu  rano ujutro “kad su se na njemu ispunila sva otajstva Isusova života” (usp. 1Bon 14,6) prestalo je kucati srce našega brata Zvjezdana u 73. godini života, 56. redovništva i 47. svećeništva. Zatvorila se jedna životna knjiga izuzetno bogatog sadržaja – puna dobrih i plemenitih djela.  Naša Provincija izgubila je vrijednog člana a mnogi od vas svoga duhovnog vođu i velikog prijatelja. Zato govoriti o osobi koju smo voljeli i poštivali nije nimalo lako jer se čovjek neprestano spotiče o misao koja boli: brat Zvjezdan nije više vidljivo među nama. 

            Stojeći uz njegove zemne ostatke s vjerom i zahvalnošću svatko na svoj način prebire uspomene na pokojnog Zvjezdana. Ujedno prebiremo misli i o smrti koja neminovno dolazi i gasi našu životnu svijeću kojom hodamo prema cilju. Smrću se gasi jedna svijeća, ali se pali ona vječna koja se nikada neće ugasiti. 

            Dogodilo se ono čega smo se bojali premda je sve tome vodilo: umro je fra Zvjezdan. U ovom času oproštaja dok mi braća franjevci tugujemo zbog činjenice da nas je prerano napustio  a još nam je trebao – i dok  vi njegovi brojni prijatelji žalite za fra Zvjezdanovim prijateljskim osmjehom i blizinom … razmišljajmo o bratu Zvjezdanu u svjetlu Božje Riječi.

            Njegov lik možemo iščitati u riječima iz knjige Mudrosti: “Duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva…” jer svaki onaj koji se uzda u Gospodina i svoj život stavlja u Božje ruke, nikada ne smije računati na neuspjeh. Neuspjeh se može dogoditi u vremenu i prostoru, ali s one strane života Gospodin je nagrada vječna. Sva muka života uvijek je isplativa.

            Dok razmišljam o ovom čitanju i slušam riječi: “A pravednik  ako umre i prijevremeno naći će mir. Jer duljina dana ne čini starost časnom, niti se ona mjeri brojem godina. Svjetina sve to vidi, ali ne shvaća. Njima i ne pada na um da milost i milosrđe pripada izabranicima Gospodnjim!” osjećam u tim riječima koliko sam sebičan, malen i ograničen dok pitam Gospodina: zašto nam uzimaš ovoga vrsnoga i duhovno izgrađenog svećenika i redovnika koji nam je potreban i koji je bio obogaćenje za mnoge?   

            Osjećam da bi mi s pravom došao Božji prigovor iz Jobove knjige: »Tko je taj koji svojim bezumnim riječima zamračuje božanski promisao?«  Zar je meni više stalo do dobra Crkve, provincije, vjernika nego samome Bogu? Tko smo mi da određujemo što je to pred Bogom gubitak, a što dobitak? 

            Gospodin je tako odredio. Uzeo je brata Zvjezdana sebi. Iako ga vidljivo i tjelesno gubimo dobili smo puno više. Vjerujem da sada imamo zagovornika kod nebeskog Oca u čiji se zagrljaj fra Zvjezdan smrću vratio. 

            Fra Zvjezdan Linić rodio se 1. ožujka 1941. godine u bolnici na Sušaku u obitelji Linić iz Svilna od oca Josipa i Ljudmile rođene Mohorić koji su od Boga primili osmero djece: dvije kćeri i šestoricu sinova. Na krštenju u župi svetog Jurja na Trsatu dobio je ime Vjekoslav a njegova braća su ga od milja zvali Slavić. 

            Rastao je u blizini svetišta Majke Milosti na Trsatu, u obitelji koja je snažno živjela svoju vjeru. Osnovnu školu pohađao je najprije u Orehovici, a od petog razreda išao je u školu u Rijeci, do koje je morao svakoga dana pješačiti pet kilometara. Volio je ići u crkvu, osobito franjevcima na Trsat. Zornice na Trsatu nije nikada propuštao. 

            U vjerničkoj obitelji u kojoj se zajednički molilo i u susretima s franjevcima na Trsatu rodilo se njegovo redovničko zvanje, te je Vjekoslav pošao u franjevačko sjemenište, a 24. kolovoza 1958. stupio je u franjevački novicijat u Cerniku gdje je dobio redovničko ime Zvjezdan.

            Prve redovničke zavjete položio je 25. kolovoza 1959 godine a svečane zavjete 17. rujna 1965. godine u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1967. godine u Zagrebu u crkvi svetog Franje na Kaptolu. Postdiplomski studij pohađao je na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Innsbrucku gdje je promoviran za doktora teologije 21. studenoga 1970. godine s tezom “Asterios Sofist o sakramentu krštenja”. Nakon toga pohađao je specijalizaciju iz liturgije u Parizu 1971. i 1972. godine. 

            Godine 1973. namješten je na Trsatu gdje je na Franjevačkom učilištu predavao liturgijske kolegije, a istodobno je predavao i na Institutu za teološku kulturu laika. Nakon toga, kratko djeluje u Karlovcu pa u Novom Sadu kao vjeroučitelj i duhovnik Franjevačkoga svjetovnog reda a od godine 1978. na službi je u samostanu u Osijeku gdje započinje voditi i  prve seminare za evangelizaciju i duhovne obnove. Provincijski asistent FSR-a postao  je 1981. godine. 

            Vrlo plodno pastoralno-apostolsko djelovanje fra Zvjezdan je ostvario u samostanu na zagrebačkom Kaptolu kamo dolazi 1982.  godine  kao  asistent Franjevačkoga svjetovnog reda i vjeroučitelj studenata. Vodio je više molitvenih skupina a bio je i duhovnik više zajednica časnih sestara. Godine 1994. braća su ga izabrala za provincijskoga definitora a tada postaje i nacionalni asistent Franjevačkoga svjetovnog reda.

            Bile su to godine kad je, s padom komunističkoga režima, sve više ljudi otkrivalo vjeru, pa se fra Zvjezdan osobito posvetio vođenju katekumena i njihovoj pripravi za sakramente kršćanske inicijacije. Njegov vjeronauk za odrasle mnogima je produbio poznavanje vjere. U doba Domovinskoga rata bio je duša molitava za mir koje su bile i za vrijeme uzbuna. Na osobit je način promicao euharistijsku pobožnost putem euharistijskih klanjanja. Tijekom 15 godina provedenih u samostanu na Kaptolu ljudi su u njemu prepoznali svećenika-franjevca koji je htio saslušati, koji se znao slušati, uživjeti u njihove probleme i zajedno s njima moliti i tražiti rješenja. Rado je obilazio obitelji, osobito obitelji bolesnika i bio strpljiv ispovjednik. Mnogima se urezao u pamćenje njegov smiješak kojim je pozdravljao svakoga.

            U tom razdoblju pojačano je njegovo djelovanje oko evangelizacije i duhovnih obnova osobito kroz seminare pa fra Zvjezdan postaje sve traženiji voditelj duhovnih vježbi za svećenike, redovnike i redovnice te voditelj duhovnih obnova za laike. 

            Posljednje i najbolje razdoblje Zvjezdanovog života bilo je najplodnije.  Godine 1997. fra Zvjezdan dolazi u franjevačko bratstvo  u Samoboru gdje osmišljava i vodi Kuću susreta Tabor. Ponajviše njegovom zaslugom ovo mjesto postaje pravo utočište za sve ljude koji traže duhovnu pomoć, za sve koji su opterećeni raznim životnim trpljenjima i bolestima – za sve one koji  su ponekad i nesvjesno tražili Boga. Kao voditelj Kuće susreta Tabor, nastavlja i s objavljivanjem brojnih knjiga duhovne tematike, suradnik je u brojim medijima  ali nikada ne prekida vođenje duhovnih obnova, koje organizira i u velikim sportskim dvoranama u domovini i u svijetu. 

            Fra Zvjezdan svugdje se potpuno davao – svugdje ga pamte po dobroti, blizini, povjerenju i miru koji je unosio svojom pojavom. Bio je prisutan u svim našim samostanima. Braća su ga rado zvala da vodi duhovne obnove, rekolekcije, devetnice, trodnevnice, proštenja, i to ne samo jednom, nego i više puta, znajući da on neće samo propovijedati i navijestiti evanđelje, nego će se vjernici moći s njime susresti, ispovjediti, podijeliti s njim neku svoju duhovnu borbu, dvojbu, bol ili jednostavno s njime razgovarati u miru. Tu je bio poticaj braći da ga zovu a on se rado odazivao.

            U svoje pastoralno i apostolsko djelovanje fra Zvjezdan je znao uključiti i animirati brojne suradnike među vjernicima laicima, na koje se mogao osloniti i prilikom organizacije najvećih duhovnih događaja. Sa poslužiteljima u Kući susreta Tabor redovito se sastajao  na zajedničkoj molitvi Časoslova i euharistijskome klanjanju  koje je ustrajno promicao. 

            Nas braću franjevce ove Provincije čudesno je diralo to kako je prilikom ukopa pokojne braće brat Zvjezdan znao pronaći i istaći pokoju  lijepu osobinu brata i tako nam otkrio ljepotu skrovitoga duhovnog života koji je taj brat vodio, a mi to nismo zamjećivali.

            Uvijek je znao istaknuti ljepotu života pojedinoga brata –  koju vide samo oni koji vole svoju braću. Upravo u tome što je volio braću i što je bio bliz i pristupačan ljudima prepoznajem i to što su ga voljeli i što je zaista bio cijenjen i ugledan brat naše Provincije u Crkvi i društvu. 

            U proljeće 2013. godine, dok je vodio trodnevnicu u župi sv. Leopolda Mandića kod braće kapucina u Dubravi, postalo je jasno da boluje od teške bolesti. Primljen je u bolnicu Milosrdnih sestara u Vinogradskoj gdje je bio hospitaliziran i izuzetno dirnut brigom, osobnim pristupom i ljubavlju liječnika i medicinskih sestara. Potpuno predan u ruke liječnika rekao je: “Jako vjerujem našim liječnicima. Molim Boga za njih, a i vi kad molite za mene molite i za njih da im Bog da svjetlo i pomoć u radu, snagu i čvršću vjeru!“. 

            Ni nakon bolničkog liječenjanije dozvolio da ga bolest udalji od služenja Gospodinu kojemu je posvetio cijeli svoj život. Dokle god mu je to bilo moguće, nastavio je s vođenjem duhovnih obnova u Kući susreta Tabor, sada češće uz pomoć svoje braće franjevaca i ostalih svećenika. 

            Tu na svojem Taboru umro je u subotu na Marijin dan rano ujutro, 7. prosinca, u trodnevnici Blažene Djevice Marije Bezgrešne, koju je s ljubavlju častio. 

            Draga braćo i sestre,

            fra Zvjezdan je bio posebno nadaren svećenik i franjevac. Ali je za mene najveća njegova veličina bila u tome što nije nikad gledao sebe, nego je shvatio kome služi i tko preko njega djeluje. Divno je njegovo svjedočanstvo koje je zapisao u predgovoru svoje knjige ‘Da radost vaša bude potpuna’. 

            Piše: ‘Zahvaljujem svima koji su mi dopustili da im budem posrednik Božje milosti, zahvaljujem svima koje sam krstio, krizmao, kojima sam dijelio kruh života u pričesti, kojima sam smio odriješiti grijehe, kojima sam dao utjehu i snagu po bolesničkom pomazanju, koje sam vjenčao, koje sam blagoslivljao, kojima sam ispraćao drage na vječni počinak, koje sam jačao molitvom vjere, kojima sam smio biti svjedok vjere i vjeroučitelj.

            A u svojoj bolesti prije nekoliko mjeseci je rekao: “Od Gospodina i svoju bolest prepoznajem kao dar  i kao mogućnost svjedočenja! Prihvaćam od Gospodina zdravlje i  umor i  bolest i smrt: sve se pretvara u milost Božju.” 

            I kad više nije mogao biti fizički povezan sa vjernicima njegovao je povezanost s ljudima preko SMS poruka preko kojih je duhovno vodio i hrabrio ljude. 

            Jedna od tih Zvjezdanovih poruka glasi: Dragi brate N.N. Hvala Ti za Tvoje molitve. Uvijek zahvaljujem svima koji mole za moje zdravlje, ali Božja svemoć je u praštanju. Moli da i meni iskaže svoje milosrđe po oproštenju mojih grijeha. Važnije je živjeti u miru s Bo­gom, uživati u njegovoj blizini, pa čak biti  i bolestan, nego zdrav lutati daleko od Njega. Bog nije poslao svoga Sina na svijet da izliječi sve bolesti – niti je Gospodin trpio zato da svi budemo lijepi i zdravi, već da se uspostavi zajedništvo u ljubavi Boga i čovjeka. Zato moli za snagu da i ja prihvatim  volju Božju kako je to Isus učinio u Getsemaniju. 

            Posljednji bolesnički trenuci njegova zemaljskog života bili su slika raspetoga Krista. Naš posljednji susret bio je u petak, dan prije njegova prijelaza Gospodinu, u njegovoj bolesničkoj sobi na Taboru koja je u njegovoj bolesti bila soba molitve, ali i soba trpljenja. Zaista mu je bilo teško i teško je disao. Budući da su mu usta bila suha, sestra Neda stavila mu je na usta gazu natopljenu vodom kako bi lakše mogao disati. Gledajući ga tako, pomislio sam: ‘Zar moj brat Zvjezdan ne sliči onome koga je tolikim žarom propovijedao i naviještao, koji je na Kalvariji također rekao ‘Žedan sam!’ Zar u tijelu fra Zvjezdana ne leži sam Isus na bolesničkoj postelji? Iako je naš posljednji susret bio  bez riječi, silno je obogatio onoga koji je kraj njega stajao! 

            Zbog svega spomenutog i onoga što je samo Gospodinu poznato, kao Provincijal s ponosnom u ime cijele naše franjevačke zajednice izričem veliku zahvalu pokojnom bratu Zvjezdanu. Gospodinu zahvaljujem što nam je fra Zvjezdana dao za brata i što nam je fra Zvjezdan bio dobar.           

            Hvala Gospodinu na svemu što je fra Zvjezdan živio, što je govorio i činio i što je Njegovom milošću ostvario. Vjerujem da ste  svi osjetili kako nam je Gospodin preko fra Zvjezdana bio dobar. Vjerujem da je fra Zvjezdanova radost sada potpuna u nebu kod onoga kojega je ljubio i s kojim i za koga je živio. Zato smijem uskliknuti radosni: Aleluja! Krist se uzveličao  u bratu Zvjezdanu kako u njegovu životu tako i njegovoj smrti! (usp. Fil 1, 20). 

            Lijepu riječ sućuti i zahvale bratu Zvjezdanu izrekli su nam već mnogi od vas koji ste ga poznavali i kojima je služio – naši oci biskupi, oci provincijali i provincijalke, predsjednik Republike Hrvatske  i predsjednik Sabora, gradonačelnik grada Zagreba,   mnogi gradonačelnici, braća i sestre Franjevačkog svjetovnog reda – mladi framaši, i mnogi njegovi suradnici. Mnogi su željeli reći riječ hvala za svaku njegovu riječ koju je tijekom četrdeset sedam godina svećeništva izgovorio s propovjedaonice ili riječ ohrabrenja koju su čuli u tišini ispovjedaonice a kojom je fra Zvjezdan i mladom i starom donosio utjehu i činio život ljepšim. Svima hvala! 

             Zahvaljujem i svima vama na sudjelovanju u euharistiji i u sprovodnim obredima. Hvala svima koji ste nam ovih dana bili blizu.  No u ovom trenutku želim reći iskreni hvala liječničkom i medicinskom osoblju bolnica gdje je brat Zvjezdan bio hospitaliziran i njegovan a posebno našem subratu prim. dr Slavku Lovasiću, rođenoj sestri brata Zvjezdana Nedi, obitelji Majer Ninu i Ljerki, svim poslužiteljima Tabora na njihovoj gotovo majčinskoj i očinskoj ljubavi kojom su danonoćno bili na usluzi bratu Zvjezdanu. 

            Znajući da je fra Zvjezdan bio dobar svećenik i franjevac i vjerujući da će i čaša hladne vode biti od Boga vrednovana, ispratit ćemo ga  Gospodinu “u kome je radost vječna“. Vjerujem da mu je na putu u Očev dom naš franjevački habit bio dobra putovnica, a svećenička misnica sigurna propusnica. 

            Draga moja redovnička subraćo,

            ovo je pravi i jedinstveni trenutak da zahvalimo voljenoj osobi našeg pokojnog brata u ime cijele naše Provincije, za svako dobro djelo kojim nas je Bog po njemu obdario.  

            Upravo u susretu sa smrću naše braće – najbolje vidimo koliko smo važni jedni drugima i koje bogatstvo svaki pojedinac znači za našu Provinciju, za svijet i za Crkvu Božju. Neka sve nas milost Božja potakne u ovom trenutku na odluku da ubuduće predanije živimo i radimo, te s više poštovanja pristupamo jedni drugima,  uvažavajući se međusobno, radujući se dobru i uspjehu drugoga kao svome vlastitom,  bratski se podupirući i živeći vjerodostojno. 

            Uzoriti gospodine Kardinale naš Nadbiskupe Josipe,

            veliko hvala i Vama što ste u ovoj našoj boli uz nas, uputili riječi utjehe, predvodili svetu misu i našeg brata pratite do grobnice u koju ćemo, uz tijela pokojne braće  franjevaca položiti i njegovo ispaćeno tijelo. Hvala što ste zajedno s nama zahvalili Gospodinu što nam je u Zvjezdanu dao pravoga manjega brata i za sve što je Bog po njemu učinio u Crkvi i našem narodu. 

            Braćo i sestre, završavam ovo oproštajno slovo s molitvom da dobri nebeski Otac već sada našeg brata Zvjezdana zagrli i poda mu sve što mu mi nismo znali dati i pokazati, a nama neka poda utjehu vjere i otkrije onu ljepotu koju sada naš brat Zvjezdan uživa. 

            Brate Zvjezdane, neka te prati moćni zagovor Gospe Trsatske kojoj si se molio, koju si toliko u svom životu štovao i ljubio i  doviđenja u vječnosti! Počivaj u miru Božjem! Amen. 

Samobor, 11. prosinca 2013.

                                                              fra Željko Železnjak
provincijalni ministar